Pitanja životne sredine, klimatskih promena i korišćenja prirodnih resursa decenijama u nazad integrisana su u ciljeve ekonomskog razvoja, planiranja sektorskog razvoja i kreiranje spoljne politike. Kako razvijenih tako i zemalja u razvoju. EU je usvajanjem Zelenog dogovora (EU Green deal), 2020. godine, zapravu usvojila strategiju ravoja EU, a ne kako je često predstavljaju strategiju klimatskih promena. EU Green deal zasnovan je na sledećim principima i načelima, imajući za cilj:
-smanjenja emisija gasova sa efektom staklene bašte i postizanja karbonske neutralnosti do 2050. godine, kao i povećanja otpornosti i smanjenja šteta i gubitaka usled elementarnih nepogoda i prirodnih katastrofa pojačanih klimatskim promenama;
-zaštitu biodiverzitete i ekosistema, smanjenje zagadjenja vazduha, vode i zemljišta, percipirajući značaj razvoja isključivo održive poljoprivrede i principa cirkularne ekonomije i održivog upravljanja otpadom;
-sigurno snabdevanje energijom i smanjenje zavisnosti od uvoza, uz smanjenje energetskog siromaštva kroz dekarbonizaciju sektora proizvodnje i potrošnje energije;
-obezbeđenje efikasnog i sigurnog transporta, koji će biti sa minimalnim uticajem na stanje životne sredine;
-sigurnosti proizvodnje i dostupnosti hrane u uslovima globalne geopolitičke nesigurnosti, klimatskih promena i gubitaka biodiverzitete, praćenog vidljivim i brzim smanjenjem pritisaka na životnu sredinu i emisije gasova sa efektom staklene bašte u celokupnom sistemu proizvodnje i distribucije.
EU za postizanje ovih ciljeva intenzivno investira i radi na razvoju i komercijalizaciji tehnologija i pristupa koji vode smanjenju emisija i zagađenja, kao i održive proizvodnje i usluga i to ne samo u državam EU, već i u zemljama partnerima. S druge strane EU je usvojila i počela da primenjuje mehanizme koji će osigurati konkurentnost sopstvene, ali i privrede zemalja koje dele vrednosti i standarde EU, po pitanju zaštite životne sredine i klimatskih promena. Ovo kroz višegosišnje najavljivani mehanizam usklađivanja emisija ugljenika iz proizvoda koji se uvoze u EU odnosno takozvani Carbon Border Adjustment Mechanism – CBAM.
Iako je deklarativno prihvatila vrednosti i standarde EU po pitanju zaštite životne sredine i klimatskih promena, potpisivanjem Sofijske deklaracije o Zelenoj agendi za Zapadni Balkan, novembra 2020. godine, Srbija gotovo ništa ne preduzima po pitanju ispunjenja obaveza proisteklih iz ove Deklaracije, niti procesa pristupnja EU. Ovo potvrđuje i najnoviji izveštaj o napretku EU kojim se u delu koji se odnosi na Klaster 4: THE GREEN AGENDA AND SUSTAINABLE CONNECTIVITY, konstatuje određeni napredeka u vezi sa izgradnjom infrastrukture od značaja za integraciju u EU energetsko tržište, ali se i Srbija poziva na unapređenje investicija i njihovu prioritizaciju, hitno smanjenje zavisnosti od ruskog gasa, usvajanje i sprovođenje potrebnog planskog i strateškog okvira u oblasti klime i energetike, kao i sprovođenje zakonodavstva koje se tiče procene uticaja na životnu sredinu, upravljanje otpadom, unapređenje kvaliteta vazduha, vode i zemljišta i efikasne pripreme za CBAM. Izostanak bavljenjem pitanja životne sredine i klime, a samim tim i daljeg razvoja na način koji zahteva međunarodno tržište vidljiv je i kroz izostanak ili kašnjenje u ispunjenju obaveza prema Sporzumu iz Pariza Okvirne konvencije UN o promeni klime. Za nas je prirotiet početak ispunjenja obaveza prema EU i međunarodnoj zajednici, koji su deo procesa postizanja standarda života i zdravlja stanovništva u Srbiji, koji su trenutno među najgorim u Evropi.